Glasnik Srca Isusova i Marijina

Poruka greške

Strict warning: Only variables should be passed by reference u Heart_preprocess_page() (linija 8 od /home1/isusovci/public_html/_domene_/gsim/sites/all/themes/Heart/template.php).

Misijska nedjelja 1973. u Maria Polliju

gabrMaria Polli - 1973.

Ponoć se približava, ponoć Misijske nedjelje – ili bolje rečeno: ponoć nedjelje 23. listopada. Ta Misijska nedjelja nema ni noći, ni ponoći, nego je to vječna zora, vječna nada Njegove misijske molitve: „Dođi kraljevstvo Tvoje!“ Zar nije tako, sestre?!

Šaljem vam pozdrav i zahvalu za sve što ste ove Misijske nedjelje učinile i za sve što činite za misije običnim „misijskim ponedjeljcima i utorcima…“

Dobre sestre, mnogo je toga što činite, vrlo mnogo! Stoga sam se htio ovim posebnim pismom vama javiti i reći vam kako smo vam zahvalni za svaku vašu molitvu, za svaku vašu žrtvu, pouku, rad, različite misijske inicijative…

Pred noć sam se vratio iz sela Barija malo i umoran, no kako sretan! Doveo sam sa sobom bolesnog starca Protapa. Već je više mjeseci bolestan. „Nek je vašeg blagoslova i blagoslova dobrih sestara pa će sve biti dobro!“, reče mi Protap s velikim pouzdanjem. Blagoslov naših sestara uz blagoslov tolikih sestara širom domovine i izvan nje – nije to šala! I ne samo jedne misijske nedjelje već vječni misijski blagoslov naših dobrih sestara.

Jelde, sestre, Misijska nedjelja bit će nedjelja naših života. Gdje smo da smo: uvijek i uvijek Njegove misionarke!

 

(Zajedničko pismo misionara isusovca, p. Ante Gabrića časnim sestrama u domovini prigodom Misijske nedjelje)

 

 Molitva:      „Klanti amar… Umoran sam ja, oprosti mi, Učitelju!“

 Dan je bio vruć i sparan. Jedva sam se držao na nogama. Već sam nekoliko dana na putu. Od sela do sela. A putovi su od tropskih kiša postali velika kaljuža.

Odmaram se na nasipu posred rižinih polja. Poslijepodnevni su sati. Još je nekoliko kilometar do idućeg sela. Taj će dio puta biti posebno težak jer mi valja prijeći nekoliko kanala. Mokrim ručnikom zavio sam si glavu. Sve gori: i glava, i tijelo, i zrak. Kao da oko mene skaču iskre.

Sanjam li ili je to zbilja? Negdje netko pjeva pjesmu Rabindranata Tagore, velikog bengalskog pjesnika, pjesmu tako divnu, pjesmu molbe za Njegovo milosrđe.

Umoran sam ja, Gospodine, oprosti mi,

ako sustanem na putu…

Moje biće kao da danas dršće…

Tu moju slabost, o oprosti, oprosti, oprosti, o Bože…

Ovu moju bijedu oprosti,

ako se kad stanem putem osvrtati…

Ako se od vrućine dnevna sunca

osuši vijenac na pateni mojega života,

o smiluj se, Gospodine, mojoj bijedi, mojoj bijedi!

I ne samo cvijeće nego kao da se i tijelo i čitavo moje biće suši,

boji se da se naprijed neće moći.

Posrćem, padam… Hoću li se vratiti natrag?

Ne, ne… Nema tu očaja! To je molitva,

živa, žrtvena molitva: Khomo koro – Oprosti, oprosti, Gospodine!

Ti sve to razumiješ. Drugi nitko to ne može razumjeti: boli, tjeskobe, srca.

Iako se cvijeće osuši, iako gledajući natrag, u svojoj slaboći posrnem,

ja ću ipak ustati, ići ću naprijed…

Patena mojih, iako donekle uvelih darova i cvijeća

još je uvijek u mojim rukama, u mojemu srcu.

O, oprosti mi, Učitelju, oprosti!

Umoran sam, ali ne – mrtav!

 

P. Ante Gabrić, Maria Polli, veljača 1982.